Neki dan, trener u teretani kaže: „Ljudi bi mogli da treniraju svakog dana besplatno ali ljudi treniraju samo kada plate – jer plaćaju obavezu a ne trening”. Zanimljiv fenomen. Zašto više vrednujemo ono što smo platili od onoga što nam je poklonjeno, čak i ako to poklonjeno ima vrednost? Kada nešto platimo, izgleda da ne kupujemo samo proizvod nego i svoje poverenje da je to nešto vredno.
Postoji i pojava koja se zove „opravdavanje uloženog” („effort justification“): kada je nešto besplatno, lakše ćemo reći da je bilo bez veze ili glupo. Kada za nešto damo novac, težimo da ne budemo toliko surovi, a posebno prema sebi, jer smo baš mi doneli odluku da nešto platimo.
Kada zaposleni dobiju poziv da slušaju neko predavanje, pojaviće se jer imaju obavezu i verovatno neće poneti ni mnogo utisaka niti svest o vrednosti toga kao u slučaju kada su pozvani na interaktivnu radionicu na kojoj su aktivno učestvovali, bili članovi nekog tima, vodili neku vežbu, uticali na sadržaj. Naše ulaganje (vremena, truda, novca) podiže vrednost proizvoda, usluge, treninga, bilo čega.
Slično je i sa benefitima koje kompanije nude: plaćeni sistematski pregledi su dobar benefit i zaposleni se obraduju kada ih kompanija uvede ali stopa realizacije tih pregleda najčešće ne prelazi 70% (moje iskustvo je pokazalo da je realizacija jedva prelazila i 60% uz jake kampanje, podsećanja, kontinuiranu internu komunikaciju). Pitam se šta bi bilo da su zaposleni finansijski učestvovali sa makar 10% od cene? Pretpostavljam da bi odziv bio viši jer ljudi se neće oglušiti o nešto što su delom i sami platili odnosno u šta su investirali.
I tu u stvari leži suština: investicija je faktor koji menja našu procenu vrednosti. Investicija ne mora biti nužno novac. Investicija je i vreme, trud, angažovanje a primera ima mnogo:
- Lakše ćemo zanemariti obavezu da uradimo vežbe za leđa od kuće nego što ćemo propustiti zakazan i plaćen termin kod trenera ili fizioterapeuta
- Kada kompanija organizuje tim bilding, pasivni učesnici koji su samo pozvani na događaj biće strožiji u oceni kakav je tim bilding bio nego oni zaposleni koji su učestvovali u organizaciji: kreirali poziv, birali sadržaj, pravili materijale, snimali događaj, brinuli o tome da ima hrane i slično
- Menadžera, u kog želimo da uložimo, šaljemo na program liderstva. On će imati utisak o tom programu u zavisnosti od toga da li je bio pasivna publika ili je na programu aktivno radio na nekom svom konkretnom problemu ili primeru iz svoje prakse koji je podeljen i tretiran u grupi.
- Dobili smo na poklon tretman za lice i zakazali smo ga. Desiće se da zanemarimo termin i prebolećemo to lakše nego da smo tretman platili
Od toga šta smo uložili zavisi naša procena vrednosti. Često to nije objektivna procena nego upravo suprotno: jako je subjektivna i zavisi od našeg osećaja koliko vredi to što smo lično mi dali.
Slična psihološka igra se dešava kada dobijemo popust: prvobitna cena postaje „sidro” prema kom procenjujemo novu cenu i osećaj da smo dobro prošli povećava zadovoljstvo celim procesom.
Možda kompanije, u trci da daju zaposlenima što više, greše upravo u tome što ne traže ništa zauzvrat. Možda bi ovaj princip doveo do većeg zadovoljstva i boljih efekata za obe strane. Ako samo tražimo da se zaposleni pojavi, trening postaje samo stavka u kalendaru. Ako od zaposlenog tražimo i da „ponese” svoje izazove, konkretne primere na kojima će se trening bazirati, to već liči na investiciju i sa strane zaposlenog i onda je angažovanost od starta veća. Ulog postoji. A gde postoji ulog, postoji i poštovanje.

