Pređi na glavni sadržaj

Aleksandra Vuković: Uloga HR-a je da oblikuje narativ i približi viziju promene svima u organizaciji

Tim lider u marketingu, Infostud
23. septembar 2025.
·5 minuta za čitanje

U susret novom izdanju Empple festivala (30. septembra i 1. oktobra u Ložionici u Beogradu), razgovarao sam sa Aleksandrom Vuković, osnivačicom i direktorkom agencije nura* digital.

Aleksandra je preduzetnica i autorka Singular Advantage Framework-a, sa bogatim iskustvom u radu sa startapovima i scale-up kompanijama. Na Empple festivalu predstaviće se predavanjem Before You Pivot, Reframe, u kojem će objasniti zašto vidi jezik kao strateški alat i prvi korak svake promene, te na koji način promena narativa i jasna komunikacija mogu da oblikuju novu stvarnost timova i organizacija.

  • Često kažeš da promena ne počinje u procesima, već u jeziku. Možeš li nam dati jedan konkretan primer iz prakse gde je promena narativa otvorila vrata transformaciji?

Apsolutno, bilo koja promena mora da krene od preciznog imenovanja: šta nam više ne služi, šta se menja i ka čemu težimo. Alat za to je jezik – ne u smislu površnog imenovanja, već dubinskog razumevanja i redefinisanja uverenja.

Ako tim nastavi da koristi jezik i uverenja koja su ga služila u prošlosti, onda nije važno kakvu novu strategiju napišemo – ljudi će je nesvesno sabotirati. Rečima se ne opisuje promena, rečima se ona zapravo dešava.

Odličan primer je kineska kompanija Haier, koja je još 1984. shvatila ovu logiku. Menjanjem reči o sebi, menjali su uverenja zaposlenih i njihovu sliku o sopstvenoj ulozi, kao i percepciju tržišta. Promenom reči, promenili su uverenja; promenom uverenja, promenili su akcije; a promenom akcija, promenili su svoju realnost. Kompanija koja je bila pred bankrotom trenutno predstavlja startap fabriku koja je inkubirala čak 5 jednoroga i 90 gazela.

Nije slučajno da i dalje govorimo kako je 70% digitalnih transformacija neuspešno (McKinsey), a čak 95% AI pilot-projekata ne zaživi (MIT). Zato što se promene i dalje tretiraju kao čisto tehnološki projekti, a ne kao promena uverenja.

 

  • Iza tebe je 15 godina rada sa startapovima i scale-up kompanijama u Evropi i SAD. Koje sličnosti i razlike vidiš u načinu na koji različita tržišta koriste jezik za upravljanje promenama?

U Americi te uče da priča gradi proizvod. Oni su izuzetni u tome, čak i kada nemaju suštinu – što ume da bude kažnjeno na tržištu. Ali tamo je potpuno normalno da narativ bude alat kojim se gradi i strateški upravlja.

Kod nas je logika obrnuta: najpre se gradi, pa se tek na kraju pitaš kako to da ispričaš. To hermetičko, zatvoreno stvaranje nikada nije bilo dobro, a sigurno neće biti dovoljno kada je reč o velikim promenama.

Uzrok te razlike je i u kontinuitetu poslovnog znanja. U Americi se znanje akumuliralo više od jednog veka, dok smo mi imali nagli prekid preduzetništva već u prvoj polovini 20. veka. Kod nas privatni kapital postoji tek tri decenije, i to u vrlo surovim okolnostima, gde je prioritet bio preživljavanje. Zato su reči i strateška jasnoća često potisnute u drugi plan – i to vidim kao ozbiljan izazov u novoformirajućem poslovnom okruženju.

 

  • Šta bi savetovala HR liderima i menadžerima u Srbiji koji žele da podignu nivo komunikacije u svojim kompanijama – odakle je najbolje da počnu?

Savetovala bih HR lidere da se izbore da njihova uloga zaista postane strateška. Danas, u većini kompanija, HR se i dalje posmatra pre svega kao operativna funkcija – administracija, procedure, obuke. A upravo sada imaju priliku da pokažu da mogu mnogo više: da budu oni koji oblikuju narativ i prevode viziju promene na jezik koji svako u organizaciji razume.

Jer nije dovoljno reći: „od sutra radimo drugačije“. Ako promenite samo procese, a ne i priču, ljudi će nastaviti da igraju staru igru. Tu HR može da preuzme ključnu ulogu – da postane strateški partner koji osposobljava timove da razumeju pravac u kom se ide i da se u njemu pronađu. Kada HR pređe iz operativne u stratešku zonu i postane prevodilac vizije, komunikacija postaje osnova svake promene.

A kada ljudi poveruju u novu priču, menjaju se i procesi, i ponašanja, i rezultati. Microsoft pod Satjom Nadelom je najbolji primer: kompaniju je transformisala promena unutrašnjeg verovanja i kulture – od know-it-all ka learn-it-all.

 

  • Ulazimo u eru u kojoj će veći deo sadržaja i komunikacije nastajati uz pomoć AI. Kako u takvom okruženju da zadržimo autentičnost i učinimo da se autentičan ljudski glas i dalje jasno čuje i prepoznaje, čak i unutar AI-generisanog sadržaja?

U prošlom veku dobra komunikacija je značila savršeno ispolirane reči. Danas dobra komunikacija znači da cela organizacija, u običnim razgovorima i svakodnevnim situacijama, prenosi isti narativ. A to je moguće samo ako je taj narativ verodostojan i autentičan – nešto što ljudi osećaju kao svoje, a ne kao tuđe reči koje su im servirane.

Autentičnost ne može da se autsorsinguje. Agencije i spoljni saradnici mogu kreativno da implementiraju i distribuiraju poruke, ali suština mora da dođe iznutra, iz samog tima. Kada tim sam pronađe i artikuliše ono u šta veruje, kome se obraća i koje vrednosti zastupa, tada svaka osoba može da prenese istu priču na svoj način i iz svoje perspektive. Tako nastaje mreža glasova koji govore različitim tonovima, ali iz iste srži.

U takvom okviru AI ne briše autentičnost, već je multiplicira. To mi već vidimo u radu sa klijentima – kada pronađu sopstvenu autentičnost i pretoče je u strateški dokument koji su sami iznedrili, postaju opremljeni da koriste AI kako bi tu autentičnost širili na različite kanale. To je ključna promena u razumevanju: autentičnost se ne donosi spolja, ona se gradi i razume iznutra. Kada taj temelj postoji, AI postaje moćan saveznik. Ako ga preskočimo i očekujemo da alat pronađe našu autentičnost umesto nas, tada upadamo u sivilo iste, generičke mase sadržaja.

 

  • Da li i koliko principi iz tvog framework-a mogu da pomognu i van posla – u nalaženju balansa između profesionalnog i privatnog života, nošenju sa tekućom krizom ili pokretanju promena na ličnom planu?

Priče koje sebi pričamo oblikuju naše odluke. James Clear u Atomskim navikama to oslikava primerom „problematičnog deteta“ – ono će sebi reći „ja sam ionako problematično dete“ i ponašaće se u skladu s tim. Uverenje postaje alat donošenja odluka, pa čak i alibi za određeno delovanje. To je isti mehanizam zbog kog propadaju i digitalne transformacije – jer timovi ostaju zarobljeni u staroj priči o sebi.

Framework može da pomogne i pojedincima da krenu od preispitivanja sopstvenih uverenja. Da se zapitaju: da li me ovo što verujem o sebi vodi ka mom željenom „ja“ ili me sputava? Kada ta uverenja mapiramo i prihvatimo, tek tada možemo svesno da radimo na njihovoj promeni.

Jedan od pokretača može biti i revolt ili ljutnja, ali upotrebljeni konstruktivno: šta me nervira u industriji u kojoj radim, šta nije adresirano, kako mogu ja da doprinesem da se to promeni – na nivou tima, kompanije ili u razgovoru s nadređenima? Na kraju, mehanizam je isti bilo da govorimo o kompaniji ili o osobi – sve počinje od toga koju priču pričamo o sebi i koliko smo spremni da je promenimo.

 

  • Za kraj, šta je ono ključno što bi volela da publika ponese sa sobom nakon tvog predavanja na Empple festivalu?

„U početku beše Reč“ je jedna velika istina o ljudskoj prirodi, ne samo biblijska poruka: sve što gradimo, sve što menjamo, sve što zamišljamo počinje od toga kako imenujemo sebe i svet oko nas.

Reči su moćne – mogu da nas pokrenu, a mogu i da nas sputaju, ako nastavimo da ponavljamo priče koje nam više ne koriste. Ako promenimo reči, promenićemo i uverenja. Ako promenimo uverenja, promenićemo i svoje akcije. A ako promenimo akcije, menja se i naša stvarnost.

Zato narativ prestaje da bude motivaciona priča i postaje operativni sistem za vođenje ličnog razvoja i razvoja čitavih timova.

Sve detalje o programu i ulaznicama za Empple 2025 možete da pogledate na: 2025.empple.rs

newsletter-small
newsletter-medium
newsletter-large

HRLab Njuzleter - vesti o zapošljavanju i tržištu rada, edukativni i zabavni tekstovi, kao i najave događaja za HR i preduzetnike.

Hvala na prijavi! Uskoro će Vam stići mejl za potvrdu pretplate.

Slične vesti

Empple 2025: Šta kada promena nije opcija, nego realnostEmployer brandingEmpple 2025: Šta kada promena nije opcija, nego realnost

Promena je postala svakodnevica o kojoj svi pričaju – ali šta se dešava kada su te promene toliko velike da dovode u pitanje i finansijsku stabilnost kompanije i psihološku sigurnost zaposlenih? U takvim trenucima više od inspirativnih citata, potrebni su nam znanje, iskustvo i zajednica koja razume izazove kroz koje prolazimo. Zato nas raduje što […]

Treba li nam TEAM BUILDING i zašto DAEmployer brandingTreba li nam TEAM BUILDING i zašto DA

U današnjem dinamičnom poslovnom okruženju, jačanje timova važnije je nego ikada. U doba kada raste svest o značaju svakog pojedinca i tima unutar kompanije, njihovo osnaživanje trebalo bi da bude jedan od osnovnih principa kao dokaz kompanijske zrelosti. To se ne postiže preko noći već je to proces koji bi, osim željom za zdravom kompanijom, […]

Kako pomoći zaposlenima da budu ambasadori brenda poslodavca? Naravno ako to želeEmployer brandingKako pomoći zaposlenima da budu ambasadori brenda poslodavca? Naravno ako to žele

Opšte je poznato da su zaposleni, i priče koje oni dele, najveći adut svakog brenda poslodavca. Nema te kampanje koja može ostaviti jači i realniji utisak od toga da sami zaposleni dele kako oni percipiraju svog poslodavca. Bez obzira da li to rade kroz privatne razgovore sa bližnjima, objave na mrežama, ili učestvuju u organizovanoj […]

Plaćate li previše za nekorisne benefiteEmployer brandingPlaćate li previše za nekorisne benefite

Opšte je poznato da zaposleni uvek žele više, i da je za svaku ideju koju HR ima potrebno izdvojiti budžet. Ali, da li je to zaista i tako? Šta ako menadžment misli da je u pogledu plata i benefita dao i preko svake mere, a zaposleni su još uvek nezadovoljni? Ko je tu u pravu?  […]