Ovaj tekst je osvrt na ono što je ostavilo najveći utisak na mene nakon gledanja Huluovog dokumentarca o usponu i padu kompanije WeWork koja je sa procenjenih 47 milijardi dolara uspela 2019. godine da bankrotira u samo 6 nedelja. Vest koju je preneo Businessinsider kao i mnogi drugi mediji svedoči o padu “najvrednijeg američkog tech start apa”. Kao i mnoge priče o prevarama u biznis svetu i ova sadrži nejasnost koju očarani, i investitori i mediji, odlučuju da ignorišu veoma rano. Naime, uzdizan ne samo kao inovativna kompanija, već kao jednorog među tech start apovima, kako je jedan od osnivača i lice kompanije Adam Neumann voleo da predstavlja WeWork, ova kompanija se pre svega bavila iznajmljivanjem i izdavanjem nekretnina.
WeWork: propast jednoroga koji to možda nije ni bio
WeWork je unapredio već postojeći koncept deljenja prostora za rad, koji se iznajmljuje pre svega frilenserima, preduzimačima ili malim firmama i izgledao je uniformno i beživotno, frilenseri bi posebno rekli – dosadno, sa pregradama koje ne podstiču kontakt. Adam Neumann i njegov partner su uneli promenu i dizajnirali poslovne prostorije u kojima ljudi koji rade bi trebalo da funkcionišu kao zajednica, da rade vredno ali i da se iz sve snage zabavljaju, formirajući jake veze. Harizmatični, visoki, dugokosi Adam Neumann, suosnivač i CEO kompanije WeWork, bio je u početku odličan storyteller, a svoju ideju stvaranje nove generacije radnika koji nalaze svrhu ne samo u tome šta rade nego i za kakvu budućnost rada se zalažu, našao je u zajednici u kojoj je živeo u detinjstvu – izraelskom kibucu.
Falsifikovanje vizije
Adam Neumann je, međutim, uskoro počeo, kako bivši zaposleni svedoče, pričanje o viziji da zamenjuje ponašanjem koje je više ličilo na kult, sa novcem kompanije se ponašao suprotno zajedništvu koje je propovedao, trošio na lične potrebe mnogo više nego što je bilo u skladu, kako sa vrednostima koje je propovedao tako i sa realnim profitom, ispirao mozak zaposlenima na obaveznim sastancima i kompanijskim događajima gde se skandiralo i gde su se slušali beskrajni govori, pa čak i u neformalnim susretima u kancelarijama, o misiji, viziji, promeni sveta.
Kompanija je širila svoje poslovanje u oblast rentiranja zajedničkih prostora za život, odnosno concept WeLive kao i, iznenađujuće, u skupu privatnu osnovnu školu. U svim tim raznolikim poduhvatima nisu nikada zaista zagrizli u ono kako su bili predstavljeni svetu i investitorima: nisu nikad postali tech kompanija. Zašto je ovo posebno bitno?
High tech kompanija koja to nije
Investitori i mediji nisu na vreme prepoznali da harizmatični osnivač i CEO između ostalog lažno predstavlja kompaniju koja se prvenstveno bavi rentiranjem kao high tech kompaniju, i pri tome očekivali i takvu vrstu brzog profita, koja je u rentiranju jednostavno nemoguća, posebno u biznis modelu koji je postojao.
Uz sve to, harizmatični CEO nije se ponašao kako je propovedao, kupovao je zgrade koje je potom iznajmljivao svojoj kompaniji, u neskladu sa profitom koji (nije) ostvarivao on je kupio i privatni avion, a pre toga za svoje zabave iznajmljivao avione, pa je poznata anegdota da je posada na letu za Izrael pronašla u kutiji pahuljica za jelo zapravo marihuanu, koja je u Izraelu zabranjena.
Nakon perioda gde su recenzije kompanije na sajtovima kao što je Glassdoor bile pozitivne, mada ponekad i čudne u aspektima koje hvale (“ima mnogo zgodnih mladih ljudi” i “nelimitiranog piva”, na primer), počele su pritužbe radnika na toksičnu kulturu. Jedna od prvih zaposlenih, ne samo što je, kada je otišla na porodiljsko bolovanje, više puta čula da je “u penziji” i “na odmoru”, nego je izgubila svoje radno mesto kada se vratila. Kao da to nije bilo dovoljno, po povratku je raportirala muškarcu koji je imao njenu poziciju, ali i ozbiljno veću ugovorenu platu i bonus plan.
Važnost kapućina u shvatanju kompanijske kulture
Međutim, šta je to što je na mene ostavilo najveći utisak u dokumentarcu koji ne pokriva sve što o WeWorku možete saznati iz medija, svodočenja, analiza ali i igrane serije, koju ja još nisam pogledala? U intervjuu za dokumentarni film, viši urednik Forbsa Aleks Konrad priseća se svoje posete sedištu WeWorka u Njujorku 2015. godine. Bio je tu i bar, i Konrad je naručio kapućino, dok je Nojman tražio latte. Ali kada su obe kafe poslužene, Nojman insistirao da je kapućino njegov, iako je naručio latte.
Konrad se priseća:„ Rekao sam: ‘Čekaj – ja sam naručio kapućino. To je kapućino.’ Adam je izgledao zbunjen i uznemiren.”
Jedan od zaposlenih je onda Konradu objasnio, da oni u WeWorku latte zovu kapućino i obrnuto.
Konrad je istakao da mu se u ovoj, po redu drugoj poseti prostorijama WeWorka ova anegdota istakla kao čudna i neopravdana “distorzija stvarnosti”. Zapravo, umesto da objasne Adamu Nojmanu šta je šta, zaposleni su, videvši da harizmatični Adam želi kapućino ali da ga uporno zove latte, odlučili da promene imena napicima koje ceo Njujork a verovatno i većina sveta, zove obrnuto.
Naravno, bilo je mnogo većih problema nego što je zamena imena vrstama kafe kako bi se udovoljilo velikom šefu, ali ova priča sama po sebi je dovoljna zastavica upozorenja da nešto ozbiljno nije u redu sa kompanijom.
Ako kao osoba na vrhu piramide postavljate stvari tako da ljudi ne mogu da vam kažu tako jednostavnu stvar da se kapućino zove kapućino, kako će vas upozoriti na dublja neslaganja, kako će inovirati, rizikovati ili smanjiti rizik, kako će donositi odluke i verovati jedni drugima i u posao koji obavljaju?
Jedan tekst objavljen na sajtu Forbes-a kaže da se ljudi uglavnom ne ponašaju tako ulagivački zato što su takvi po prirodi: većina ljudi se ponaša na ovaj način “jer reaguju na kulturu ili ljude u menadžmentu koji podstiču i nagrađuju ovu vrstu ponašanja”. Zapravo oni “rade ono što misle da treba da urade da bi preživeli u nefunkcionalnom liderskom pejzažu”.
Liderima to prija. Cena se plaća kasnije i plaćaju je i lideri, i zaposleni, i investitori. Mada, kako stvari stoje, harizmatični, egocentrični i istini neskloni Adam Neumann, nije uopšte prošao loše u sunovratu kompanije koju je uzdigao i svojom neodgovornošću srušio.