Godinu za nama obeležili su inflacija, prisilni i voljni povratak u kancelarije, različite izmene zakona i, konačno, godinu za nama obeležilo je mentalno zdravlje. Zato i ne treba da čudi to što su tihi otkazi, odnosno quiet quitting, najglasniji trend u 2022. Ipak, nemojte da vas iznenadi ako ne znate dovoljno o ovako široko rasprostranjenom trendu.
On je, iako već duže vreme postoji, pažnju dobio kada je postao glavna tema HR strane TikToka, mreže koja zavidno raste u popularnosti. Nakon toga ovaj termin počeo je da se pojavljuje i u poznatijim publikacijama. Najsvežija istraživanja pokazuju da u Americi čak polovina zaposlenih praktikuje određeni vid tihih otkaza.
Šta su tihi otkazi?
Prethodnih nekoliko decenija popularna psihologija, radno okruženje i skoro svi mogući lajf koučevi su jednoglasno i zdušno promovisali isti koncept – upornog, vrednog, marljivog i neprestanog rada. Ustajanje pre zore (5 am club), rigorozne jutarnje rutine, potpuna posvećenost poslu, karijeri, ličnom razvoju, sticanju, stvaranju, postizanju svih mogućih ciljeva. Konceptu hustle kulture, gde je sve moguće ako se dovoljno potrudimo. Iako se ovo odnosilo na više životnih oblasti pre svega je bilo fokusirano na karijere, na naš odnos prema poslu, odgovornostima koje imamo na istom i poistovećivanje poslovnog uspeha sa našom ličnom vrednošću.
Iako je ovakav način razmišljanja mnogim individuama doneo impresivne poslovne uspehe, nemoguće je zanemariti njegove dugoročne štetne posledice. U ovakvom okruženju i atmosferi nagrađivana su ponašanja koja su suštiniski bila štetna za mentalno, fizičko i duhovno zdravlje individue. Najboljima su smatrani oni koji ostaju preko radnog vremena, nose posao kući, ne uzimaju odmore niti bolovanja i svoju karijeru stavljaju na prvo mesto. Bilo je jasno da se ovakav mentalitet neće dugo održati, jer dok su kalendari bili puni, živci su neminovno pucali, ali pravi preokret desio se u proleće prošle godine, prevashodno zbog pandemije korona virusa.
Suočavanje sa sopstvenom smrtnošću, sa okruženjem u kome posao nije i ne može biti primaran, neprestana i višemesečna briga o fizičkom zdravlju, kao i posledice oporavka od virusa, naterali su sve radnike da preispitaju svoje prioritete i razmisle da li je dosadašnja posvećenost poslu, nauštrb svih ostalih životnih prioriteta, zaista nešto što je dobro za njih.
I tako je nastao pojam tihog otkaza. Ljudi su nastavili da rade, ali samo ono što se od njih očekivalo i samo ono što je u njihovom opisu posla, onog posla za koji su plaćeni. Prestali su da preuzimaju dodatne zadatke, da volontiraju da reše probleme koji nisu bili njihovi, da ostaju preko radnog vremena, rade vikendima, i nose službene telefone na odmore. Bolovanja su postala nešto što smatraju svojim pravom, a ne nečim što će im se zameriti, i poželjno je da traje što kraće moguće. Počeli da mnogo više vrednuju celovitost uspeha u svim oblastima, nasuprot postizanju nemogućeg u samo jednoj oblasti, karijeri.
Kultura u kojoj je sagorevanje norma
Iako nemamo mnogo istraživanja na koje možemo da se pozovemo, ona istraživanja koja imamo pokazuju nam da je ovaj fenomen uzeo maha. Kako je moguće da nešto toliko sveže na toliko potpun način preuzme tržište rada i donese tako duboku promenu u živote ljudi? Odgovor je jednostavan. Oni su sve ovo jako dugo čekali.
Quiet quitting ne znači da je svima, naprasno, posao postao nevažan. Ili da ga smatraju samo sredstvom da dođu do cilja, bez ikakvih dodatnih motivacija i ispunjenja. Ali znači da su jako dugo čekali na dozvolu, da prosto naprave pauzu. Da uzmu odmor bez osude, zatvore laptop kada im se završi radno vreme, imaju vikende za sebe i da se takvo ponašanje ne smatra nedovoljno dobrim.
Kada svako pokušava više i više od onoga što je propisano onda nema granice dokle može ići ta posvećenost. A takođe nema ni granica kakve sve posledice to može da ostavi na fizičko i mentalno zdravlje. Tihi otkazi su posledica višegodišnje kulture u kojoj je sagorevanje bilo norma, i u kojoj se nije cenilo kada se radi samo ono što je propisano. U kojoj se uvek očekivalo više. Tihi otkazi su dobili na popularnosti prosto jer prosečan radnik to više ne može da ispuni. Ali to ne znači da ne može da uradi ništa.
Kako se izboriti?
Quiet quitting, ako uzme previše maha, lako može voditi u dramatični pad motivacije na poslu i dugoročnog negativnog uticaja na kulturu. Dodatno ga hraniti nije dobro ni za radnika ni za poslodavca. Ali, isto kao i burnout, ovo je fenomen koji služi da nam pokaže šta je problem i da nas podstakne da ga rešimo. Nijedan ekstrem nije povoljan ni za koga i rešenje je uvek saradnja između poslodavca i radnika. Ne kompromis, u kome svako nešto gubi, već saradnja u kojoj svako nešto dobija. Partnerstvo u kome poslodavac nema apatične, nezainteresovane radnike, i u kome radnik ne oseća neprestani strah od otkaza svaki put kada ima odsustvo zbog mentalnog ili fizičkog zdravlja ili odbije zadatak koji nije u njegovom opisu posla.
Srž svake uspešne saradnje je otvorena komunikacija, jasno postavljanje očekivanja i držanje svojih granica. Dok god su obe strane spremne za ovo, nema tog trenda i fenomena koji mogu da je ugroze.